Özet:

Obvezno osiguranje od odgovornosti za štete uzrokovane uporabom motornog vozila propisano je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. No unatoč svojoj obvezatnosti, kojoj podliježu vlasnici i korisnici motornih vozila, to osiguranje je ugovorne prirode. Tek sklapanjem ugovora o osiguranju nastaje osiguranje od odgovornosti. Taj ugovor je reguliran propisima Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao posebnim zakonom. No na ugovor o obveznom osiguranju primjenjuju se i neke odredbe Zakona o obveznim odnosima. Između ta dva zakona postoji određena nekompatibilnost, uzrokovana činjenicom da Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, u dijelu koji se odnosi na osiguranje od odgovornosti za štete uzrokovane uporabom motornog vozila, ima za cilj dvostruku zaštitu: a) samog osiguranika/štetnika od eventualne odgovornosti za štetu uzrokovanu uporabom motornog vozila trećim osobama, i b) treće oštećene osobe, koja ima određena prava temeljem Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a u okviru ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Te dvije zaštite, s gledišta osiguratelja, ponekad su u suprotnosti, jer drugu zaštitu – zaštitu trećih osoba, osiguratelj vrlo često jamči bez premije koja bi bila adekvatna riziku, a koju bi trebao platiti ugovaratelj osiguranja. Cilj ovoga rada jest ispitati te suprotnosti u slučaju kršenja obveze ugovaratelja/osiguranika na potpuno i točno informiranja osiguratelja o važnim okolnostima i o povećanju rizika, predočiti ih i predložiti izmjene s ciljem njihovog izbjegavanja.

Anahtar Kelimeler: