Özet:

Vještačenje u upravnom sporu je, posebno u određenim tipovima sporova, iznimno značajno jer se bez njegovog provođenja spor teško može razriješiti. U (ustavno)sudskoj praksi pojavilo se pitanje postoji li obveza suda da izvede dokaz vještačenjem ili je kod izvođenja dokaza u upravnom sporu uvijek riječ o diskreciji suca koji provodi spor. Ustavni sud je zaključio da sud nema obvezu provesti dokaz vještačenjem, ali uz izdvojena mišljenja troje sudaca koja su od praktične i teorijske važnosti. Naime, načelno je točno da sud nema obvezu provesti vještačenje u upravnom sporu. Međutim, u određenim slučajevima takva obveza može postojati. Ova obveza može postojati kada vještačenje traže stranke, ali u radu se razmatra i mogućnost da sud bude obvezan provesti vještačenje i po službenoj dužnosti, što je povezano s načinom utvrđivanja činjenica u upravnom sporu, odnosno je li na snazi stranačka ili materijalna istina. U radu se zauzima gledište da su upravni sudovi dužni provesti vještačenje uvijek kada to stranka predlaže, a sporno je činjenično stanje koje je u upravnom postupku utvrđeno upravo vještačenjem jer je neovisno vještačenje koje provede ovlašteni sudski vještak jedini način da stranka u upravnom sporu koja se ne slaže s činjeničnim stanjem iz upravnog postupka koje je utvrđeno temeljem vještačenja takvo činjenično stanje ospori. Glede obveze suda da provede vještačenje po službenoj dužnosti, ona postoji u svim slučajevima u kojima se pravo stanje stvari ne može drugačije utvrditi, a stranke same ne predlože izvođenje dokaza vještačenjem. Ova obveza usko je vezana s postojanjem dovoljnih sredstava suda da predujmi troškove vještačenja.

Anahtar Kelimeler: