Özet:

Odluka Europskog suda za ljudska prava u slučaju „Maresti protiv Hrvatske“ od 25. lipnja 2009. godine, a zatim i odluka u predmetu „Tomasović protiv Hrvatske“ od 18. listopada 2011. godine, otvorile su važna praktična i teorijska pitanja. Odlukom Europskog suda za ljudska prava u navedenim predmetima presuđeno je da je došlo do povrede čl. 4. Protokola 7 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sud je povredu našao u tome što hrvatski sudovi nisu poštivali načelo ne bis in idem sudeći i u kaznenom i u prekršajnom postupku za isto djelo. Time je došlo do povrede prava okrivljenika da ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari. Iako je odluka u predmetu „Maresti“ suštinski pogrešna zbog krive interpretacije (zanemarivanja) instituta stjecaja kaznenih djela, ta je odluka, kao i odluka u predmetu „Tomasović“, otvorila niz važnih doktrinarnih i praktičnih problema u primjeni načela ne bis in idem u slučajevima interferencije kaznenih djela, prekršaja, stegovnih mjera i upravnih postupaka koji imaju kaznenu narav. Ovaj rad analizira relevantno zakonodavstvo te sudsku i upravnu praksu te nudi rješenja polazeći od doktrinarnih načela koja su do sada bila zanemarena u praksi, kako ESLJP-a tako i domaćih sudova i upravnih tijela.

Anahtar Kelimeler: