Özet:

Sud Europske unije je u više navrata imao priliku izjasniti se o kompatibilnosti odredaba nacionalnog prava država članica s europskim pravom u pogledu naknade neimovinske štete proistekle uporabom motornog vozila. To je razumljivo jer, bez obzira na činjenicu da je priznavanje prava na naknadu neimovinske štete postalo standard u svim modernim pravnim sustavima, i dalje su evidentne značajne razlike u nacionalnim zakonodavstvima u pogledu utvrđivanja samoga prava kao i novčane kvantifikacije tog vida štete. Na prvi pogled bi se iz toga moglo zaključiti da utvrđivanje visine naknade materijalne štete na vozilu ne bi trebalo izazivati nedoumice. Međutim, kod štete na vozilu osiguratelji i sudovi se susreću s pitanjem treba li naknada štete na vozilu podrazumijevati isplatu novčanog iznosa na ime troškova popravka vozila koje oštećena osoba dokazuje predočenjem procjene troškova popravka, bez obzira na prethodno stanje vozila ili prilikom obračuna štete osiguratelj ima pravo uzeti u obzir i prethodno stanje vozila i druge parametre i u skladu s tim ponuditi pravičan iznos naknade štete. U nedavnoj presudi Sud EU se prvi put suočio s tumačenjem visine naknade materijalne štete na vozilu iz osnova obveznog osiguranja od autoodgovornosti te je pokušao pojasniti opseg prava oštećene osobe u sklopu izravnog zahtjeva prema osiguratelju. Osim toga, imao je zadaću pojasniti suštinu obveze osiguratelja kod izravnog zahtjeva iz osnova osiguranja od autoodgovornosti, odnosno je li osiguratelj u tom slučaju dužan naknaditi materijalnu štetu u istom obimu kao što je to dužan sam štetnik ili se njegova obveza utvrđuje u skladu s ugovorom o osiguranju.

Anahtar Kelimeler: