Abstract:

Sudbinu je književnika – prognanika, uz mnoge u hrvatskoj povijesti, doživio i Vinko Nikolić (1912. – 1997.), dugogodišnji urednik (47 godina!) „Hrvatske revije“ koja je povezivala emigraciju s domovinom i pozivala na oprost i pomirbu svih Hrvata. Pjesnik mora i krša, kruha i vina, samoće i nostalgije, religioznih motiva, sjećanja na zavičaj i žudnje za slobodom i zajedništvom, Vinko Nikolić zaljubljenik je u hrvatsku riječ, utjelovljenjeje tragične sudbine hrvatskoga naroda, ali i primjer privrženosti i odanosti domovini. Iako su težina i neizvjesnost svakodnevnoga križa duboko utkani u Nikolićevo stvaralaštvo, pjesnik rijetko izražava sumnju u Božje postojanje i u njegovu pomoć. Od molitvenih obiteljskih susreta do Križnoga puta i prognaničkih dana Krist mu je stalni suputnik (i supatnik). U životnom su mu hodu družice tjelesne i duševne patnje, gorčina, egzistencijalna zebnja, nostalgija i čežnja za zavičajem, ali i snažno domoljublje. U svojim se zahvalnicama, pokajnicama, psalmičkim i prozbenim pjesmama utječe Kristu i Majci Božjoj za pomoć. Sanja i vjeruje u povratak u Hrvatsku. Ritam njegovih pjesama nerijetko podsjeća na naše drevne bugarštice, a slobodni su mu stihovi misaoni, referencijalni i apelativni. Svakodnevni život i stvaralački opus pjesnika i kritičara, esejista i urednika, profesora i nakladnika V. Nikolića dobio je novi sadržaj odlaskom u progonstvo, ali je, srećom, nakon demokratskih promjena oplemenjen povratkom svojemu izvoru te su se Nikolićeva ljubav i žrtva, vjera i nada, bogoljublje i čovjekoljublje duboko ukorijenili u hrvatsku književnu tradiciju.

Keywords: