Özet:

Cilj ovoga rada jest prikazati mogućnost uporabe književnosti u terapijske svrhe rada s emocijama. Prema načelima simboličkoga modeliranja, ugrađena se metafora u književnome diskursu vrlo vjerojatno može funkcionalizirati i kao tzv. emocijska metafora. Svrha je ovoga rada uputiti na to da je možda moguće povezati postavke kognitivne terapije o kauzalitetu misli, emocija i postupaka, odnosno životnih odabira sa simboličkim modeliranjem metafora na temelju metaforičkoga potencijala narativnoga diskursa. Navedeno će biti prikazano na modelu literarne biblioterapije kao jedne od terapijskih tehnika. Teorijski se model temelji na hipotezi da je u kontekstu terapijskoga čitanja možda moguće potaknuti proces usmjerenog tumačenja i razumijevanja emocijskih metafora književnoga diskursa, na temelju pozorne analize i interpretacije narativnoga diskursa, te da je u skladu s time vrlo vjerojatno moguće književne likove duboko okarakterizirati i u emocionalnome smislu. Predstavlja se mogućnost da se ono što narativni diskurs izriče kao misaonu komponentu, bilo da je izriče sam književni lik ili pripovjedač, shvati kao emocijska metafora prema načelima simboličkoga modeliranja. Potom se u skladu s postavkama kognitivne terapije može utvrditi kauzalitet emocija i događaja. Rezultati teorijskoga promišljanja u terapijskome smislu će se oprimjeriti na Matoševoj pripovijetci Camao, s time da će se naglasak staviti na uočavanje emocijskoga obrasca prema kojem Kamenski živi: ugodne emocije – neugodne emocije i frustracija – bijeg, sve do točke kada se zaljubio i prvi se puta u životu pokušao suprotstaviti bijegu, ali nažalost, njegov ga je životni obrazac u tome spriječio.

Anahtar Kelimeler: