Özet:

Jagoda Truhelka do polovine XX. stoljeća važan je sudionik hrvatskih kulturnih zbivanja, a kao vrsna učiteljica i ravnateljica djevojačkih škola, cijenjena je zbog svoga pedagoškoga rada. Bila je i plodna književnica te je uz romane za odrasle pisala i one za djecu, a njezina tetralogija Zlatni danci, koja se sastoji od knjiga Zlatni danci, Bogorodičine trešnje, Dusi domaćeg ognjišta i Crni i bieli dani, cijenjena je među kritikom i popularna među malim i velikim čitateljima. Nakon Drugoga svjetskoga rata romani za djecu Jagode Truhelke smatraju se dijelom hrvatske građanske sentimentalne, naivne i regionalne književnosti s jakom didaktičkom notom, što se u suvremenoj teoriji ne smatra vrijednom književnosti. Zato je Truhelka nakon Drugoga svjetskoga rata kao pisac marginalizirana te se samo knjiga Zlatni danci nalazi na širem popisu književnih djela za čitanje u četvrtom razredu osnovne škole. Kao neki od razloga takvoj recepciji mogu se navesti Truhelkin kršćanski svjetonazor i vrijednosti koje zastupa u svojim djelima: ljubav prema vlastitom gradu Osijeku i domovini Hrvatskoj, ljubav prema bližnjima i prema čovjeku te ljubav prema Bogu. U ovome će se radu analizirati sadržaj prve knjige pod naslovom Zlatni danci s naglaskom na motive domoljublja, čovjekoljublja i vjere kao temelja moralnoga i etičkoga života koje je Jagoda Truhelka vješto uvela u knjiženo djelo primjereno čitateljima svih dobnih skupina te prikazati kako oni mogu poslužiti kao temelj nove perspektive u proučavanju Truhelkinoga književnoga opusa.

Anahtar Kelimeler: