Abstract:

Polazeći od polifonog karaktera pjesničkog glasa Stijepe Mijovića Kočana i širokog spektra motiva tematiziranih u njegovoj poeziji, u radu se analiziraju kontrastivni elementi u njegovu pjesništvu – na motivsko-tematskom planu: zavičajna, konavoska motivika nasuprot urbanoj, zagrebačkoj; na poetičkom i formalnoizričajnom planu avangardni, nadrealizmu blizak automatizam asocijativnog kazivanja "izravno u stroj" nasuprot tradicionalnoj formi, vezanom stihu soneta; na jezično-stilskom planu ironija i satira nasuprot lirskoj sentimentalnost ili pak štokavski standard nasuprot zavičajnom jezičnom idiomu i kajkavskom dijalektu; itd. Analizom se pokazuje da je (paradoksalna) kontrastivnost – zamjetna već od prve zbirke Ispovjedaonica (1969.) pa do novijih knjiga pjesama (Sonet svinjcu… i Kati, naravno!, 2000.; Sred zavičajnih nebesa, 2001.; Ode himne ne, 2012. i dr.) – jedno od konstantnih obilježja Kočanova pjevanja.

Keywords: