Özet:

Zbog nečovječnih i ponižavajućih uvjeta smještaja u zatvorskim jedinicama država kao tuženik odgovara za štetu koju zatvorenici trpe, dok po pravomoćno dovršenim sudskim postupcima nezadovoljni podnositelji ustavnih tužbi osporavaju navedene presude pozivajući se na čl. 23. i 25. Ustava, a nerijetko ističući i čl. 35. Ustava. Ustavna zabrana zlostavljanja podrazumijeva da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja, da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo te da nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava Ustavni je sud recentnim odlukama ponovio da izraziti nedostatak osobnog prostora u zatvorskoj ćeliji ima veliku težinu kao čimbenik koji je potrebno uzeti u obzir u svrhu utvrđivanja jesu li opisani uvjeti izdržavanja zatvorske kazne ponižavajući sa stajališta čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i mogu li dovesti do povrede i kad se razmatraju zasebno i u vezi s drugim nedostacima.

Anahtar Kelimeler: