Abstract:

Tjelesna aktivnost jedan je od najvažnijih dopunskih čimbenika u liječenju šećerne bolesti. Usprkos preporukama liječnika dio oboljelih ipak se ne odlučuje uključiti u sportsko-rekreativne programe. Ovo istraživanje je provedeno kako bi se utvrdilo u kojoj mjeri se oboljele osobe bave nekom tjelesnom aktivnošću i kako to utječe na njihovo opće stanje, te da se utvrde razlike u tjelesnoj aktivnosti između muškaraca i žena. Uzorak se sastojao od šezdeset i pet ispitanika (37 žena, 28 muškaraca) prosječne dobi 44 godina, koji su bolovali od šećerne bolesti najmanje dvije godine. Ispitanici su ispunili anketni upitnik sastavljen od 13 pitanja. Rezultati su obrađeni deskriptivnom statistikom, t-testom i multiplom regresijskom analizom. Od ukupnog uzorka 78,5 % oboljelih redovno provodi neku vrstu tjelesne aktivnosti, uglavnom samostalno, neorganizirano i neprogramirano, uključujući i redovite šetnje. Većina ispitanika obaju spolova (84,3%) primijetila je da tjelesna aktivnost pozitivno utječe na smanjenje doze lijekova i na opće bolje osjećanje. Muškarci značajno više provode neki oblik tjelesne aktivnosti od žena (p<0,01). Multipla regresijska analiza pokazala je da su muški spol i tip dijabetesa jedini značajni prediktori za bavljenje tjelesnom aktivnošću dok dob, vrsta terapije i preporuke liječnika nemaju statistički značajni utjecaj. Ne postoji značajna razlika između aktivnih oboljelih muškaraca i žena u učestalosti vježbanja, te u prosjeku vježbaju 5 puta tjedno. Može se zaključiti da zadovoljavajući broj oboljelih ispitanika provodi neku vrstu tjelesne aktivnosti, ali uglavnom samostalno i neprimjereno po intenzitetu i trajanju. Kako bi 64,6% od ukupnog broja ispitanika bilo voljno uključiti se u neki organizirani oblik vježbanja kada bi takav postojao, od neophodne je važnosti omogućiti provedbu takvih sportsko-rekreativnih programa za oboljele od šećerne bolesti.

Keywords: