Özet:

Balansirajući između ideologija i estetskih vrijednosti, književni se kanon, iako primarno označava određen p(r)opis, razumijeva kao “imaginarni totalitet” (Guillory 1993) te permanentno aktivan društveno uvjetovan proces (Bourdieu 1993). Na tom su tragu rasprave i propitivanja kanona hrvatske dječje književnosti i hrvatski teoretičari dječje književnosti koji fokus usmjeravaju društveno-povijesnom i ideološkom kontekstu i promjenama koje su se odražavale i na sustav poželjnih društvenih vrijednosti, a time i na oblikovanje dječjega književnog kanona, za što se hrvatska dječja književnost zbog svoje egzistencije unutar jugoslavenske dječje književnosti čini idealnim primjerom. S druge strane, malo se govori o regionalnim osobitostima hrvatskoga dječjeg kanona kao kulturnog kapitala koji se konstruirao u novim okolnostima devedesetih godina, a nastao je “preoblikovanjem kanonskih tablica” (Težak i Marušić 2015), čime su ujedno i regionalne poetike i politike dobile značajniju poziciju. Propitujući pojam književnoga regionalizma, Brešić (2004) nalazi opravdanost postojanja zasebnih književnih poetika vezanih uz pojedini prostor, govoreći o značajkama slavonske regionalne književnosti kao modelu autonomne strukture iz književnopovijesnoga i književnoteorijskoga motrišta. Pri tome ključnom kategorijom smatra prostor, koji je uvjetovao disperzivan karakter hrvatske književnosti. U tako shvaćenom pojmu književnoga regionalizma, moguće je govoriti o poetološkim osobitostima regionalnih književnih tekstova jedinstvenih po svomu povijesnom, kulturološkom, jezičnom hodu određenu prostorom. Polazeći, dakle, od “identiteta mjesta” (Brešić 2004) kao spoja prostora i kulture u radu se analiziraju regionalne teme unutar kanonskoga opusa, utvrđuje se pripadnost regionalnomu književnom modelu, što pridonosi potvrđivanju kanonskoga statusa, ali i pomicanju granica u definiranju kanona.

Anahtar Kelimeler: