Abstract:

U ovom eseju pojava karavađovskog naturalizma analizirana je unutar presjeka dvaju povijesnih konfiguracija. Kao prvo, riječ je o procesu na makroplanu koji se tiče epohalne krize koju je sa sobom donijela reformacija. Zaokret reformacije donio je sveobuhvatnu krizu legitimnosti koja se manifestirala u svim sferama života u zapadnoj kulturi: od religije, preko politike, do statusa slika. Najvažniji element ove novovjekovne paradigme jest postupno formiranje nove episteme (ili sustava organizacije znanja) koju možemo odrediti kao postklasičnu ili novovjekovnu epistemu. Klasična je epistema po- drazumijevala fiksni, stabilan i statičan odnos između slika, tj. fenomena i riječi, tj. diskursa. Novovjekovna epistema jest trenutak razgradnje ovog statičnog pogleda na svijet kada organska povezanost stvari i riječi, vidljivog i kazivog dolazi u opasnost, čak potpuni raskorak. Drugi proces tiče se mikroplana, odnosno društvene strukturiranosti Rima krajem 16. stoljeća kada očigledno dolazi do rascijepa između onoga što je bila „službena” politika Crkve i onoga što je bio ukus vi- sokih aristokratskih krugova; iz ove strukturacije proizlazi razlika između „službene” umjetnosti protureformacije (koja je njegovala estetiku oltarne slike) i „neslužbene” umjetnosti a koja biva namijenjena umjetničkom tržištu i konzumiranju u poluprivatnom ili u potpunosti profanom društvenom okruženju. Nekada neupitni prostor religije sada biva rascijepljen na „mikroprostore” politike i umjetnosti sa svojim posebnim sustavima legitimizacije.

Keywords: